Svaki roditelj pušač svoju djecu dovodi u opasnost
Šta ako će tvoje dijete odrasti hendikepirano jer si ti PUŠIO? Šta ako će do kraja života biti uskraćeno i sa sobom nositi kompleks koji su mu razvile upravo tvoje cigarete?
Ali pazi, ovo NIJE tekst gdje ću ti pametovati i govoriti kako će tvoje dijete sutra imati veće šanse da i samo postane pušač jer je gledalo roditelja koji puši ili kako truješ svoje dijete duhanskim dimom ili kako ti rizikuješ dobijanje neke bolesti zbog čega ćeš ranije umrijeti i ne biti tu za svoju djecu
Ovo sve ti VEĆ znaš. Nisam tu da te prepadam i natovarim ti se na dušu. Već da ti pravovremeno skrenem pažnju na jedan skriveni problem i na kraju ti pokažem kako da ga riješiš.
Dugo se vodim jednim stavom koji zastupa i poznati američki psihijatar Skot Pek. On između ostalog u svojoj poznatoj knjizi “Put kojim se rijeđe ide” tvrdi nešto što na prvo čitanje zvuči hladno: Ljubav nije samo osjećaj. Ljubav je pažnja. Osjećaj je ono što se nama dešava u grudima, u glavi. Pažnja je ono što druga strana može vidjeti, dobiti. A pažnja se mjeri u jednoj valuti, u vremenu. I on dosta govori o problemu neprovođenja vremena s djecom odnosno nedostatka roditeljske pažnje. Koje su uopšte posljedice toga?
Prvo, roditelj ne primijeti djetetov poziv u pomoć. Roditelj koji ne provodi dovoljno vremena s djetetom neće ni registrovati trenutak kad mu dijete diskretno signalizira da mu treba usmjerenje, pomoć, podrška, utjeha… I nije riječ o dramatičnim situacijama, riječ je o sitnicama koje prođu neprimijećeno. Ali… se te sitnice onda nagomilaju vremenom. I kad problem postane toliko velik da ga više ne može ne primijetiti, roditelj interveniše iz iritacije i bijesa, a ne iz promišljene namjere, ne analizirajući šta je problem u potpunosti jer nije pratio cijeli lanac MALIH događaja.
Drugi veliki problem jeste taj da dijete zaključuje kako nije vrijedno. Ovdje je suština problema. Pek izričito kaže da količina i kvalitet vremena koje roditelj posveti djetetu pokazuju koliko ga roditelj cijeni i voli. Kao što smo rekli, vrijeme je mjerni instrument ljubavi i pažnje, jedini instrument koji malo dijete ima.
Tek kasnije u odrastanju se u čovjeku razvija razumijevanje namjere da te možda roditelj volio ali nije stizao često biti tu itd. No, kad se ožiljci i kompleksi stvore dok je dijete malo, obično se to u zrelim godinama teško ispravlja… Naravno, ništa nije nemoguće, ali nijedan roditelj ne želi svjesno dovesti svoje dijete u to stanje.
I nezgodno je što riječi ne popravljaju ništa. Roditelji taj manjak provedenog vremena s djecom neće uspjeti nadoknaditi tako što uporno i mehanički ponavljaju djetetu da ga vole. Djeca nikad nisu potpuno prevarena tim praznim riječima; svjesno se možda drže tih riječi jer žele vjerovati, ali podsvjesno znaju da postupci ne prate ono što im se govori.
I problem je što će djeca, kad su zanemarena, rijetko to znati verbalizovati, izjaviti. Toga često neće ni biti svjesni. Osim u ekstremnim situacijama.
S druge strane, kad su djeca iskreno voljena i cijenjena, kada to zaista osjete i vide da se njihov roditelj trudi i prenosi im emociju i vrijeme, dijete se osjeća vrijednim. Ovo je ključ.
To osjećanje lične vrijednosti kod djeteta, da dijete zna, osjeti i podsvjesno se nosi razmišljanjem: “Ja sam vrijedna osoba”, to je od suštinskog značaja za mentalno zdravlje i predstavlja stub samodiscipline, te uzročno, i samopoštovanja. A takvo uvjerenje o ličnoj vrijednosti se MORA steći u djetinjstvu. I takvo čvrsto uvjerenje će dijete pratiti cijeli život. Na takav način da nijedna nedaća ili problem neće uništiti njegov duh.
Druga strana priče je strah od napuštanja. Svako dijete se užasno plaši toga da ga roditelji napuste. Od otprilike šestog mjeseca dijete sebe počne shvatati kao biće odvojeno od roditelja. A kao individua je nemoćna zbog čega je napuštanje za dijete ravno smrti. Roditelji instinktivno umiruju djecu riječima tipa "mama i tata te nikad neće ostaviti" ili “mi te puno volimo”. No, ako te riječi nisu praćene odgovarajućim postupcima, dijete taj strah od napuštanja ne prerasta i ne stiče osjećaj da je svijet sigurno mjesto. I neće se osjećati kao da zaštita postoji.
Možemo reći da iz tog straha dolazi i ona djetetova rečenica: “Mama, umrijet ćeš od cigara, prestani molim te”, to je ustvari taj strah od roditeljeve smrti, tj. napuštanja. Roditelj za dijete predstavlja sigurnost. Ako njegov roditelj umre, umire i sigurnost. A djeca koja nemaju čvrst izvor sigurnosti, kao što smo rekli, i sami postaju nesigurni.
“Dobro Danise, ali ne vidim tačno poentu kakve ovo sve veze ima sa pušenjem cigareta?”
Sad dolazi dio koji me je najviše pogodio kad sam ga prvi put shvatio. Kad dijete vidi da roditelj prekida razgovor, prekida igru, ne gleda sa njim više crtani, ustaje ranije od ručka, nervozan se izdvaja i odlazi da zapali cigaretu, dijete donosi opasan zaključak. TI MISLIŠ da dijete zaključi: "Moj roditelj ima svoju naviku."
Ne.
Taj zaključak je za dijete preopasan. Jer ako je roditelj neispravan, onda svijet nije siguran. A dijete želi vjerovati da je roditelj ispravan, to mu je uslov za mentalni opstanak. Svako kroz odrastanje vjeruje da je ono što njegov roditelj radi dobro i ne uočava greške u njegovom ponašanju. Zato dijete odlazi sa drugim, u njegovoj mladoj glavici, logičnijim zaključkom: "Nešto nije u redu sa mnom."
Razmisli koliko je to nezgodno. Ako je problem u roditelju, dijete ne može ništa. Ako je problem u djetetu, može ga popraviti. Može biti tiši, poslušniji, zabavniji, zanimljiviji, bolji, pametniji... I onda se dijete mijenja, na jedan način bismo mogli reći, protiv svoje volje. Pa se tako stvara i dijete koje pokušava zaslužiti pažnju koju je trebalo dobiti svakako.
Ovdje možemo na kratko biti matematičari: ako ispušiš kutiju dnevno. Jedna cigareta neka uzme 5 minuta. Puta 20 cigareta, to je 100 minuta. Ako na to dodamo i vrijeme potrebno da se izađe vani, obuče jakna, pokupi pepeljara, upaljač, to je skoro 2 sata. Naravno, nije toliko jednostavno da kažemo da je to 2 sata koje nisi proveo ili provela s djetetom. Ima tu dosta cigareta koje nesvjesno ispušiš dok nisi s djetetom. Ali evo neka je to 20 minuta dnevno. Neka je to samo 5 minuta dnevno. Možda je to baš onih 5 minuta koje se dese u trenutku kad je tvom djetetu najljepše s tobom i kad je ono najviše računalo na tebe. Onih 5 minuta koje razbiju kontinuitet i momentum druženja.
Neko može reći da pretjerujem i preuveličavam, ali kad je u pitanju život i sreća malog bića koje smatramo “našim cijelim svijetom”, mislim da tu onda nema pretjerivanja.
Može neko reći i: “Pa i ja sam odrastao s ocem alkoholičarem, majkom koja je radila 3 posla, za vrijeme rata, za vrijeme krize itd. pa evo me živ i ništa mi ne fali. Cigarete su ništa za ono što sam ja prošao.”
Prvo, možda ti samo MISLIŠ da ti ništa ne fali. A čak i da si ti okej, možda TVOJE dijete nema toliku mentalnu snagu kakvu si ti imao ili imala. Na kraju krajeva, da li želiš rizikovati mentalno zdravlje svog djeteta zbog cigareta? Tvoja majka možda nije imala izbora da ne radi 3 posla, ali ti imaš izbor da li ćeš pušiti ili ne.
Na to sve, za roditelje koji nisu u najboljoj finansijskoj situaciji, te cigarete stvaraju realan trošak svaki mjesec. Kad bismo to baš onako plastično gledali: recimo da trošiš 100 eura mjesečno na cigarete. Ako ti je satnica 10 eura, ti 10 sati života i vremena koje si mogao utrošiti na dijete potrošiš na cigarete. Pa bolje da zaradiš 100 eura manje, tih 100 eura koje nećeš potrošiti na cigarete, ali to vrijeme provedeš s djetetom. Naravno, nije svakome posao tako strukturiran vremenski, ali PRINCIP itekako stoji.
Jako važno sad: ja ne kažem da kao roditelj ne možeš odmoriti. Znam da za dosta ljudi koji ovo čitaju cigareta predstavlja jednu vrstu izduvnog ventila, prijatelja s kojim se mogu osamiti, opustiti, presabrati misli nakon cijelog dana obaveza itd. Jer na kraju krajeva i roditelji imaju dušu i svoje mentalno zdravlje, na to se ne smije zaboraviti.
Zato je rješenje da ostaviš cigarete BEZ tog osjećaja kako ti ona treba da odmoriš. Ne treba ti.
Puharanje dima jedan za drugim nije odmor. To je ovisnost. Pušenje OVISNIKU izgleda kao odmor, ali je odmor nešto što ima regenerativno dejstvo kako za tijelo tako i za dušu. Da se napuniš pozitivnom energijom, da se naspavaš, inspirišeš, udahneš svjež zrak, odeš u prirodu/zelenilo, nešto naučiš, provedeš vrijeme s dragom osobom. To je odmor.
Vjerujem da ti ovo sada zvuči možda i nemoguće… Eto da baš TI možeš odmoriti bez cigarete. Ti koji ili koja pušiš 10, 15, 20, 25 godina. Ali je fora upravo u tome da osjetiš kako ti cigareta ne treba, da ti se ona zgadi i da te ništa ne vuče da je pušiš. Da ti ne služi kao ispusni ventil.
Ako želiš da ti ja pomognem doći do tog osjećaja prema cigaretama kao što sam pomogao preko 1200 različitih pušača do sad (kojima je to isto zvučalo prilično nedostižno), na ovom linku možeš saznati više informacija.
Sad, da ne bude zabune, nije JEDNA cigareta uništila nijedno dijete. Ne pričamo o JEDNOJ cigareti. Ne pričamo o JEDNOM danu kad si bio umoran i izašao na terasu. Pričamo o obrascu. O nečemu što se ponovi dva, tri, pet, deset puta dnevno, svaki dan, GODINAMA. Kap vode ne buši kamen snagom. Buši ga ponavljanjem.
Pazi sad, možda si i ti imao ili imala loše odrastanje na bilo koji način i sad u tome vidiš uzrok svoje poteškoće sa, između ostalog, prestankom pušenja. Gdje se osjećaš da si počeo ili počela pušiti kao rezultat neke nesigurnosti. Ili da SAD ne možeš prestati pušiti jer možda tvoji roditelji tebi nisu usadili osjećaj vrijednosti i unutarnje snage. Opcija ima mnogo. Ali ako u ovoj priči samo vidiš plodno tlo za pravljenje izgovora i traženja razloga zašto ne možeš ili nećeš prestati pušiti, onda pažljivo pročitaj sljedeće.
Tu je temelj ODGOVORNOST. Da se razumijemo, možda su tvoji roditelji 100% krivi za to što danas nosiš neku traumu, nedostatak ili slabost. Međutim, ako iko od nas to prenese na nekog drugog, tj. u ovom slučaju na dijete, onda je to naša krivica. Postoji razlika između krivice i odgovornosti. Možda su tvoji roditelji krivi za ono što si ti danas. Ali si ti odgovoran za ono što će tvoje dijete biti sutra.
Da li je uvijek lako? Svakako da nije. No da li je apsolutni bijeg, tj. oglušivanje na problem rješenje? Itekako ne. I bijeg ne samo da nije rješenje nego je ustvari TEŽI IZBOR od momentalnog suočenja. Bijeg je izbor sa daleko težim posljedicama, u budućnosti. Niti će u budućnosti kao biti LAKŠE. To je kao da stojiš pored vode 10 minuta umjesto da uskočiš odmah očekujući da će voda biti toplija ako čekaš.
Sad, ukoliko te nešto stisnulo u grudima, izazvalo ti nelagodu, stani. Jer ovdje većina ovakvih priča napravi ogromnu grešku. Natovare roditelju osjećaj krivice, kažu "razmisli o tome" i ostave ga tu. A znaš šta krivica i pretjerano razmišljanje rade pušaču?
Tjeraju ga na cigaretu.
Krivica je stres. Stres je okidač. Okidač za cigaretom. Znači, tekst koji te samo natjera da se osjećaš loše, bukvalno te natjera da zapališ još jednu. To nikome ne pomaže. Zato ovo nije tekst o tome kakav si roditelj bio i da ti stvori pritisak zbog prošlosti. Ovo je tekst o tome šta tvoje dijete može vidjeti dalje od tebe. Nećemo se opterećavati prošlošću već ćemo gledati naprijed.
No budi svjestan da vrijeme brzo prolazi i da ne treba mnogo čekati. Sigurno se osjećaš kao da je “JUČER” bilo kad ti se prvo dijete rodilo čak i ako je to bilo prije više mjeseci ili godina. Kako je prošlo TO vrijeme, naredne godine njegovog odrastanja će proći još brže.
I sad, znam da neko od vas ovo čita i misli: "Sve je to lijepo, ali ja sam pokušavao prestati pet puta do sad, svaki put bezuspješno i samo se razočaram."
Zato moram reći i ovo, jer inače ovaj tekst pravi štetu. Ako do sada nisi uspio, to nije zbog karaktera. Nikotinska ovisnost nije pitanje snage karaktera niti tvoje ljubavi prema djetetu. Da jeste, svaki roditelj bi prestao prvog dana kad je postao roditelj.
Ne želim da odeš za zaključkom kako trebaš stisnuti zube i trpjeti bez cigareta jer je sa takvim pristupom velika šansa da ćeš puknuti od brige, osjećaja tereta, odgovornosti, nesigurnosti itd. Već je poenta da promijeniš svoj pogled na prestanak pušenja. Godinama cigaretu vidiš kao neku svoju naviku, izduvni ventil, kao nešto s čim ćeš uposliti ruke, kao neki ritual nakon jela itd.
Evo na šta mislim kad kažem da promijeniš svoj pogled na cigaretu. Zamisli da si upravo ručao i baš ti se jede slatko i ja ispred tebe stavim tvoj omiljeni kolač. Onda ti nabrojim kako je kolač pun šećera, kalorija itd. Je li se tebi kolač išta manje jede nakon mojih pridika? Ne naravno. A da ti kažem da se u tom istom kolaču nalazi duguljasta dlaka od kuhara? Op! Vidiš kako ti se u glavi ugasila želja za kolačem. Ne jer je on štetniji. Možda nije ni manje ukusan jer si vjerovatno već nekad pojeo nešto s dlakom pa nisi nužno primijetio. Ali je fora u tvojoj percepciji kolača. Eh pa, kako si se najednom osjetio prema jedenju torte s dlakom, tako se možeš osjetiti i prema cigaretama.
I ako želiš konkretan plan kako da prestaneš, bez straha, kriza i plašenja opasnostima pušenja te da se prema cigareti osjetiš kao prema ovog torti, postoji rješenje za tebe. Ja sam do sad osobno pomogao više od 1200 ljudi da se oslobode nikotina i u svom programu ti mogu pomoći ostaviti cigarete za svega 10-ak dana. Više informacija imaš na ovom linku.
I nije sramota potražiti pomoć. Ako je išta sramota, onda je to imati problem i svjesno odbijati riješiti ga kad već solucija postoji.
Ja vjerujem u tebe, vjerujem u tvoju slobodu od ovisnosti.
