Da li ste se nekada ranije u životu, u nekom pokušaju prestanka pušenja osjetili kao da je vaša želja da više nikada ne pušite nerealna? Da je nedostižna? Niste vjerovali sebi da stvarno možete provesti ostatak života bez da ikada više zapalite?
Znate kako? To je sasvim normalno i svi mi imamo taj tzv. “strah od prevelikog zalogaja”. On se javlja kada pomislimo kako je zadatak koji je pred nama puno zahtjevniji i veći od naše sposobnosti da ga riješimo. Naime, više nikada ne uraditi nešto zvuči vrlo isključivo i deprimirajuće. Uz to, zvuči kao da sebe ograničavamo za nešto lijepo. Pored toga imamo i podsvjesni osjećaj da ćemo ostatak života provesti u žudnji za nečim što ne smijemo imati. Ta percepcija i kategorisanje bilo čega kao “nikad više!” je dovoljno da se svako osjeća loše pa o čemu god da se radi (ne mora biti isključivo prestanak pušenja). A posebno kada je u pitanju pušenje – radnja koju je prosječan pušač ponavljao i po 15, 20, 30, 40+ puta dnevno – godinama ili decenijama!
Samo značenje riječi “nikad” implicira da se mi, samo obična ljudska bića takmičimo protiv, uslovno rečeno, vječnosti. Ne bukvalne vječnosti, već ovdje mislim na vrijeme koje je svima nama dato na ovoj planeti. To je “vječnost” koju svako od nas doživljava. Ali da ne zalazim sada previše u ovu dimenziju priče… :)
Naime, zbog svega ovoga ja uvijek sugerišem drugim pušačima da ne prestaju zauvijek pušiti odjednom. Međutim, ovo ne znači da treba zapaliti pokoju cigaretu nakon 10 dana, 2 mjeseca ili 3 godine od dana kada ispušite posljednju cigaretu. Ne znači ni da trebate postepeno smanjivati to koliko pušite.
Možda ste upravo ovakvo nešto očekivali, ali postoji jedno, nebrojeno puta bolje, ljepše i zdravije rješenje. A ono je da se sa svakim osjećajem potrebe i okidačem za pušenje nosite pojedinačno – sa pristupom “dan po dan”. Tako je svaki dan nova pobjeda! Ovaj koncept se koristi u skoro svakom programu, centru ili klinici koja se bavi odvikavanjem od bilo koje supstance. I razlog zbog kojeg je taj pristup tako rasprostranjen je taj što je on univerzalno primjenjiv na razne poteškoće koje možemo imati.
Prilikom prestanka pušenja, mentalni pristup “dan po dan” suzbija, tj. poništava strah i sumnju pušača da nikada više neće moći pušiti do kraja života. Kada pušač ostavi cigarete, u najvećem broju slučajeva nije siguran želi li provesti ostatak života bez cigarete ili ne želi. Najveći dio vremena zadržava uvjerenje kako je život nepušača i bivših pušača stresniji, dosadniji i više monoton.
Obratite pažnju kako sam iznad napisao da pušač ne zna “želi” li provesti ostatak života bez cigarete. Većinu vremena je isključivo strah od života bez cigarete izvor te panike. Nisu simptomi fizičke apstinencije. Problem je u nesigurnosti u tu primarnu želju da biste uopšte voljeli živjeti bez nikotina. Ali oni koji prestanu pušiti nakon što promjene svoju percepciju o cigaretama shvate da je taj strah od ružnijeg života bez duhana bio posve iracionalan. Prestanu pušiti i shvate da itekako postoji život nakon prestanka pušenja. I osjete kako je život nepušača zapravo ljepši. Pod “ljepši” mislim na to da je čistiji, mirniji, ispunjeniji i u konačnici naravno zdraviji. Ubrzo im i svaka ideja povratka pušenju djeluje odbojno.
Naravno, čak i kada pušač prestane pušiti sa ispravnim načinom razmišljanja i nakon što prođe više sedmica, mjeseci ili godina – i dalje je korisno na umu imati onaj pristup “dan po dan”. A zašto? Pa zato što ponekad zbog stresa kod kuće ili na poslu; ili zbog lijepih momenata sa društvom; ili neke druge neodređene situacije koja služi kao okidač – javi se želja za cigaretom. U tim situacijama sve što jedan pušač treba uraditi jeste da kaže samom sebi kako “do kraja današnjeg dana neće pušiti”. Poslije toga poriv za cigaretom nestane vrlo brzo.
Dakle, pristup “dan po dan” je koristan u prvim danima prestanka pušenja kada minuta bez cigarete može djelovati kao pola sata. A onda dalje, nakon već par dana ili sedmica, ovaj pristup može imati poražavajući efekat OSIM u potencijalnim, kratkim kriznim momentima. Jer u suprotnom, razmišljanje da će cigarete iz vašeg života nestati zauvijek trebate upotrijebiti kao gorivo za svoje uzbuđenje i motivaciju. Do kraja života se rješavate nečega što svakako ne želite!
Vi ćete, sa ispravnim načinom razmišljanja, cigarete vrlo brzo prirodno potisnuti iz sjećanja i nema potrebe da sebe aktivno podsjećate da ste nekada pušili time što ćete si svaki dan govoriti kako ste “danas izdržali”. Smisao je nastaviti sa životom normalno bez opterećivanja o tome što ste ostavili duhan.
Ali to ne radite tako što aktivno suzbijate svaku misao o pušenju. To ne funkcioniše. Cilj je usvojiti način razmišljanja da na svaku pomisao o cigareti budete zadovoljni. Da, možda vam to zvuči čudno – da budete zadovoljni kada pomislite na cigaretu koju ne smijete zapaliti. Ali vi kada, između ostalog, usvojite stav da cijelim svojim bićem ne želite više pušiti – tada je to moguće. Svaki put kada pomislite na cigaretu, bit ćete sretni i zadovoljni što ste se oslobodili!
Ne raditi nešto što svjesno ne želite i nije tako loše. 😀 Evo kratkog poređenja. Zamislite da imate drugara koji vas je godinama pomalo frustrirao. Nije vam bio drag. U početku ste ga nekad voljeli, ali kroz vrijeme vam je prijateljstvo s njim postajalo sve veće opterećenje. Onda je to preraslo u jedan vrlo toksičan odnos gdje vam vaš drugar aktivno šteti i vi toga postanete svjesni. Međutim, nikako da mu kažete kako želite prekinuti svu komunikaciju s njim. Odgađate taj neugodni trenutak. I napokon posljednja kap prelije čašu i vi odlučite da ga se riješite te da mu kažete: “Zbogom, dosta je bilo!” Sad glavno pitanje – koliko ima smisla da vi odbrojavate dane otkako ste se rastali, da ga se prisjećate s nostalgijom i da sveukupno patite za njim? Pa nema smisla!
Isto tako je i sa cigaretom. Vi želite prestati pušiti i svaku buduću pomisao na cigaretu trebate koristiti kao podsjetnik na to koliko vam je dobar život bez cigarete. Pristup “dan po dan” je korisan samo u tim kriznim momentima dok vaša osjećanja ne sustignu ono što je vaš racionalni um shvatio. I ta razlika, tj. to “sustizanje” se može desiti odmah po prestanku pušenja ili eventualno nakon par dana.
Kao primjer kada se to desi odmah su mnogobrojni pušači koji su samo jedan dan odlučili da više ne puše. Odlučili su da je to kraj. I poslije toga kada ih pitate kako, sa kojom emocijom, se prisjećaju pušenja, često će vam odgovoriti kako se više nikada ne bi vratili cigareti. I to vaše pitanje im posluži kao podsjetnik na to koliko su sretni što su se otarasili cigareta.
Za kraj zato, od trenutka prestanka pušenja kad god vam cigarete naumpadnu – zahvalite se sebi i recite: "Otarasio sam se cigareta, osjećam se odlično." Prestanak pušenja uistinu jeste nešto zbog čega se trebate osjećati ponosno i zahvalno sebi.
